Proza
Recenzija za Semira Krnjića (Ramazanski dnevnik)
Učinilo mi se da sam bio najbogatiji onda kada sam najmanje znao o sebi.
Pročitaj →
Dnevničke bilješke, 01.03.2022.
Pa se nešto mislim odakle to meni? Ta slabost tolika, taj toliki strah, ta potreba da se od nečeg nepoznatog sklonim, da u tišini i u neznanju ovo svoje proživotarim i nečujan prođem, samo da me niko ne gleda i ne barće.
Pročitaj →
Putevi i susreti
Bili smo daleki a nikada bliži. Bili smo prijatelji a još dijelom stranci. I ja sam njega poznavao a on mene nije. On je bio sve ono što sve vrijeme jeste, ja sam sve svoje i od sebe sakrivao, kamoli od njega, boljeg od mene. Ali jesam bilježio i jesam pamtio. I htio da se i mojim sedepom i djelom nešto na njegovom putu uljepša.
Pročitaj →
Dnevničke bilješke: ljubomora, sujeta ili društvene mreže?
Ne znam. Nekad me sramota da pred nekim kažem da me svijet žulja i da mi sve smeta. I ne krivim nikog jer vidim da je tako, od Boga dato kako za se‘ znam. Teško je kad insan nekakvom silom pokušava da oblikuje svoje postojanje, pa njome da se prisili da mu bude lahko ono što ga cijelim bićem raskopava.
Pročitaj →
Bosanski Vitez - S druge strane štita s ljiljanima
Nama je suludo govoriti o nama. Mi svoje radije zaboravljamo. Mi svoje zanemarimo i gurnemo u ladice koje rijetko otvaramo i rjeđe spominjemo. Tu je i neka ga, radi sebe samo, i neka nam niko ne barće u to. Sve nam je naše golemo i sveto samo ako drugi ustvrdi da nije. I sve ćemo braniti i dizati u nebo samo ako drugi hoće to da uzme.
Pročitaj →
Nedjelja
Ovaj grad ima naviku da to uradi čovjeku“, rekao mi je i gurnuo ruke u džepove. „Da mu uzme osjećaj smisla i svrhe. Da ga učini bezidejnim. Da ga obezvrijedi. Da ga satare dokazima da se samo prodajom sebe dolazi do mjesta gdje život nije muka. Ovaj grad je k'o šejtan, svaki te dan cicka i mami da prodaš sve što ima čistog u tebi. Ako nećeš, zaveže ti šamar. Ako nećeš, nešto ti ukrade.
Pročitaj →
Put
Jer ničega nema na golome vrhu. Ničeg osim hladnog planinskog vjetra i željnih očiju uprtih u tebe. A ima opet ljudi - samo to im treba.
Pročitaj →
VRISAK
Trenutak prije bio je vrisak u korijenu noći, sa vrha na dno Sarajeva, kao grmljavina koja ne prestaje, kao najava konačnog kraja i početka nečega u isto vrijeme. Na Tabiji, na mjestu sa kojeg je izašao vrisak, stajala žena, sa kraja na kraj grudi raširenih ruku, nemirne kose na proljetnom vjetru i očnih kapaka što se mokri igraju u damaru nervoze što od nekud klija.
Pročitaj →