GOST SA DRUGOG SVIJETA
Čekam
da Gost pokuca na vrata
i ništa
ne mogu
da radim
Koje se god stvari dotaknem
iz ruku
mi klizi
i ničemu
ni za tren
ne mogu pripasti
do samo
ovom čekanju
da na vrata pokuca Gost
HOĆE LI IŠTA O MENI ZNATI
Hoće li išta o meni znati onaj
što noću će, uz lampu i mrak uokolo,
ove redove čitati?
Hoće li čuti drhat, i strepnju
srca koje misli, dok biskao bude
slovo svako i redak, ko brižna majka
kosu dječiju, češljem najgušćim?
Hoće li išta, išta, uistinu znati?
Il jedna će pustoš
u domu njegovom da zjapi i sja,
nad stolom i knjigom, dok sabran,
i težak od tuge, svoje,
ovu moju bude razgrtao,
vlat po vlat,
mrak po mrak?
MENI TIMUR
Piši pjesme, Avdo,
I ne kazuj, nikada i nikome,
Baš ništa o tome šta osjećaš
I kako ti je.
Drži govore, ali se pazi
Stalno gledaj da ti točak
Na prazno melje, i da ti se
Sa jezika ne otmu
Neke rečenice sa smislom!
Nego melji!
Kao pjesmice kad pišeš:
Cvrkuće oko kuće...
Bašta - mašta...
Cvijeće - smeće...
I sve tako
Kako god ti na um padne.
Samo nemoj
Da ispadne
Baš iz tvojih usta
Nešta
Što ne valja.
Neka bude baš onako
Kako samo ti umiješ
O lijepome - lijepo
O ružnome - ni ružno ni lijepo.
A o svemu drugom
Između redova
Kazuj šta god hoćeš
Nema nikog
Na ovome svijetu
Da te bolje razumije
Nego ja.
MAJKA
Pedeset sam godina,
kad god mi je bivalo teško,
iz duše propuštao:
O, majko moja!
Pedeset sam godina,
kad god mi je bivalo teško,
prizivao majku,
a da nisam o njoj, nego o sebi,
mislio i brinuo.
Umrla je Behija.
Ja i danas kazujem,
po sto puta na dan:
O, majko moja!
I samo na nju mislim.
PONOĆ U PARIZU
Cio dan
nisam se sjetio Boga.
Kako duša
tako lako zaboravlja pako
kroz koji je prolazila -
ne skidajuć s usana Njegovo Ime?
Hiljadu i tristo nepomičnih dana,
i još toliko mrtvih noćiju,
kome je, nego Njemu, izricala Hvalu,
što je živa, i korača, po onom džehennemu?
Je l Njegova, ili šejtanova, ova mrena
što je pala, preko jada, preko uspomena?
Od kakve je građe sačinjena?
Krupni poslovi, kobajagi?
Važna pitanja, dugi dogovori?
Opasne i teške, pravne finese?
Oprez, ko je na noćnoj straži?
Teturanja, u tuđim jezicima?
Ova, od sjedenja, utrnula noga?
Cio dan
umalo da prođe
a ja se nisam sjetio Boga.
PRESTANAK OPĆE OPASNOSTI
Nisam upamtio ništa
od svega što se zbivalo danas
trinaestog juna devedeset pete
hiljadu sto i ne znam kojeg
dana pod opsadom.
Samo mi pred očima
dok se uvodim u san
blista osmijeh
čiste djetinje radosti
na licu Nedžada Ibrišimovića
u trenu kad mu - umjesto pozdrava
na bosanskom jeziku - rekoh
"Eselamu alejkum"
Trista hiljada sarajevskih logoraša
zna da ova pjesmica ovdje
prirodano završava - ali
šta sa cijelim Svijetom
u koga je davno struhlo srce?
Zato o Majstoru dodajem još ovo:
Njegova je duša
zajedno sa tijelom
četiri decenije gorjela
na lomači vlastite
nesnošljive darovitosti
Po sebe
i po druge opasan -
takav je bio taj spoj
čovjeka i njegovog dara
Gdje god bi dođi -
svirala opća opasnost
Već se vidjelo
kako u dim, prah i maglu
odlazi Majstor
i njegovo nadahnuće
Prijatelji kriomice
posmrtne govore spremali
Tad učini samo jedan korak
-ni udesno ni ulijevo
ni naprijed ni natrag -
nego u dubinu učini korak
kojim se skloni
u kuću revne i smjerne molitve
Sad nam otamo
na naše pozdrave
dječijim osmijesima uzvraća.
DECEMBARSKA
Probudi me, neku noć, pred zoru,
studen, mraz, i zima - u srcu.
Prisjetih se, očas, ko sam, kako
mi je ime, gdje to ležim, i ko diše
sa druge strane zida (Biva to,
ponekad, da probudi se čovjek
sledena srca. Pa ne zna više
ni ko je, ni kako mu je ime.)
A pluća, prepuna zime. Koliko li je
minulo godina? Koliko godina još
treba da mine? Sve tuplje, i tiše,
iznutra, bije ledeni stvor. Šta ono
mrmori fosfor, u modrom mraku sobe?
Tri li je, ili pet? "Okreni se", veli,
"dijete, na drugu stranu. Zatvori oči
spavaj, i sanjaj." Vazda, i opet. Vazda, i opet.
ODGOVOR
sve šta sam pisao
kad posljednji ispustim dah
ima da prekrije zaborav i prah
ali će širom vasione nebeska zvona da zvone:
evo nam stigao onaj što se borio protiv Sotone
Fotografija: twitter.com
