Sanja stoji pred vratima i skuplja hrabrost za posljednji veliki telefonski poziv. Osjeća srce kako se penje kroz jednjak i zastaje na pola puta, osjeća kako pulsira pregusta krv u njenim ušima, kao da roni pod debelim talasima tražeći nešto. Osjeća kako se putevi pred njom jedan po jedan zatvaraju i kako, negdje u dubini nebeskog svoda, grmi, lupeta i galami bijes koji je namjerio da proguta njenu mladost živu. Osjeća, jasno ispod sebe, svoja stopala i prste. Kao da su stvaran svijet mimo nje, kao da žive odvojen život dok stoje u snijegu u pola noći, kao da su postojala dok nje nije ni bilo. Postojala i koračala ovim cestama, upamtila neka mjesta, neka imena, neki krevet, tepih i korake po pločicama, zajednička pranja zuba, osmijehe i poljupce kroz pjenu od kaladonta. Ona je sigurna da je jednom živjela tu.
Sanja stoji pred teškim vratima, u tuđoj zemlji i ulici koju ne poznaje, jednu ruku drži na bolnom stomaku, a drugom otvara njegovo ime u imeniku telefona. Ruka pamti ta slova iz nekog boljeg života. Izdvajaju se, iskaču iz kolekcije ljudi kao zvijezda padalica što promiče kraj milion drugih koje samo stoje, kao vatreni komad boje u mrklom sivilu mraka, kao puls na mirnoj koži mrtvaca. Njegovo je ime pojam života. Te ruke za drugo ime nisu znale ni u trenu kada su se rodile, ni u trenu kada su, po ko zna koji put, napuštale život. Sreću se i nalaze kroz vijeke vjekova, u različitim tijelima, u bojama, u mirisima vjetra i godinama.
Jednom su bili galebovi, jednom su bili kamen i cvijet koji iz kamena raste, jednom su bili jedno. Nakon toga su ih rasporili na dvoje. Onda su ih bacili u svijet i rekli im da se nikada tek tako pronaći neće. Jednom su pustili stvorenja iz mraka da ih ometaju, tek da ih jedno od drugog tegle, Jednom su svim drugim ljudima rekli da učine sve da im popriječe put i od tada je prošlo mnogo života. Njihovi se putevi sreću i pronaleze. Uprkos svemu, radi sebe samih, žive.
...
Zvoni na drugoj strani debelih vrata telefon muškarca. Na telefonu, velikim bijelim slovima u mraku piše „Sanja“. I on je u istom času mrtav i živ.
Njeno ime, kao odjek drevnog prokletstva, kao molitva, kao plameni oganj na lomači na kojoj je spaljen, odjekuje kroz historiju godovima njegove duše. Sanja. Njegovo jedino sidro u ovom životu. Njegov amanet dobijen rođenjem, njegovo zarobljeništvo i njegova sloboda.
„Sanja?”
Sa druge strane linije nešto malo tišine i pucketanje lošeg signala. „Sanja?”
Postoje odlasci koji čupaju centralni nervni sistem iz čovjekovog tijela onako kako bijesna ruka čupa kablove pokvarenog telefona iz zida. Postoje odlasci koji su sami po sebi svjetski rat i atomska bomba, koji su ubistvo i rađanje u istome času. Ovo je jedan od tih odlazaka.
„Sanja?”
Potpuno mu je jasno u tišini njegovo sjećanje.
Imali su klinca, nekada.
Ili su ga bar trebali imati.
Bog je međutim odlučio drugačije, a oni ga nisu razumjeli.
Zatim tablete.
Trebalo je preživjeti smrt nečeg što se nikad nije ni rodilo.
Kako se čini takvo nešto?
Zatim, alkohol.
Tetovaža na mjestu gdje im se sastavljaju grudi i nekoliko knjiga napisanih prstima u grču.
Vrijeme teče sporo.
Trebalo je preživjeti smrt nečeg što se nikad nije ni rodilo.
Kako se čini takvo nešto?
Halucinogeni? Bijes? Ulične tuče? Ništa od toga nije djelovalo.
Trebalo im je nešto veće. Trebala im je najveća moguća kazna koju njihov ljudski mozak može da smisli, trebao im je jedini veći bol kojeg mogu da pojme, jedini koji može da nadmaši onaj što im je tako lako podijelio život – trebalo je otići jedno od drugog.
...
Švedska je daleko. Ne onoliko koliko bi nekada želio, ali dovoljno daleko da može da traje. Taj glas, kojeg svake noći čuje u snovima, ti bijeli čaršafi i zidovi bolnice, te noći kada bi lebdio kraj nje kao duh zaštitnik, te riječi kojima je tješio, a u koje ni sam nije vjerovao, u minusima, hladnoći i švedskom alkoholu, počinju da blijede u maglu. Kao da nikada i nije bila tu. Skoro pa ni sam ne zna čega se sjeća. Zna samo da ga nešto boli, zna konture i obrise tog nečeg što stoji u jučer, ali to nešto mu odavno ne odaje lik. „Sanja? Reci nešto, ako si tu?”
Ništa. Ni slova. Ni daha. Ni zvuka šuštanja papira kao nekad kad su bili klinci. Ni suze. Ni treptaj oka. Samo tišina s druge strane linije. Kao pogrešno odabran broj ili lažan signal. Možda nikad nije ni zvonilo? Možda je samo san? Možda mu se učinilo slovo njenog imena na ekranu?
A onda, odjednom, tiho kao najtiši šapat što dopire do čovjeka koji sjedi pod vodom na dnu bazena – piskutav zvuk udaranja metala o metal. Zatim malo jasnije. Zatim još jednom. Zatim tup udarac ljudske šake na vratima. Neko je tu. U Štokholmu. U januaru. U pola noći.
„Sanja?”
Njegova duša ustaje sa dna bazena. Voda mu kipi niz obraze. Voda i još vode. Tijelo kreće ka površini. Otvara oči i udiše.
...
Sjeća se Sarajeva i ulice Vilsonovog. Sjeća se bijelog pokrivača i ljudi ogrnutih u kapute i jakne. Sjeća se kako kraj njega trči sitna djevojčica i kako neko juri za njom. Sjeća se pasa na povodcima i vedro bijelih nebesa nad suhim lipama. Bio je januar, tada. Ona je došla iz malog bosanskog grada na studije u Sarajevo i tu stala pred njega. Tek tako, stala. Kao da je pošla da se vidi s njim.
Stao je i on. Gledao u njeno lice kao u vlastiti odraz u vremenu i ništa joj nije govorio. Samo su se uzeli za ruke i krenuli do najbližeg kafića, sjeli u osamljen ćošak i gledali se.
Zatim, godine zajedno.
Riječi im nikad nisu bile posebno bitne. Govorili su u ćutanju sve što su imali da kažu. Njihove su sudbine još davno ispisane u njihove oči, njihovo vrijeme poznato im je od pamtivijeka. I ovaj su se put pronašli. Riječi im nikad nisu bile posebno bitne.
Govorili su u ćutanju sve što su imali da kažu. Njihove su sudbine još davno ispisane u njihove oči, njihovo vrijeme poznato im je od pamtivijeka. I ovaj su se put pronašli.
Riječi im nikad nisu bile posebno bitne. Govorili su u ćutanju sve što su imali da kažu. Njihove su sudbine još davno ispisane u njihove oči, njihovo vrijeme poznato im je od pamtivijeka. I ovaj su se put pronašli. Taj dan je pretrčao put od Vrbanja mosta do Vijećnice i cijelim putem grlio ljude i vikao „Postajem otac!”. Taj dan je sišao do rijeke i umio se prljavom Miljackom, taj dan je poljubio svaku lipu kraj koje su prolazili, taj dan je pjevao i letio i eksplodirao kao supernova iznad Sarajeva.
Zatim komplikacije. Zatim bolnica. Mjeseci. Dijete…. dijete je…. ne mogu to da izgovorim. Sanja je u dlaci ostala živa. Ahmed je probdio kraj njene ruke svaki minut njenog bolovanja. Bio je vezan za taj krevet koliko i Sanja, u njemu je umirao koliko i Sanja, iz njega je ustao kada je ustala ona.
I onda ništa.
Preživjeli su neki drugi ljudi. Ahmeda i Sanje više nije bilo.
…
Ahmed briše sjećanje sa lica i kreće ka vratima. Telefon kao magiju koja je sve ovo pokrenula ne ispušta iz ruke. Dolazi do debelih vrata i spušta prste na puno drvo. Zatvorenih očiju osluškuje. Sa telefona, nakon silne tišine, tri riječi ulaze u sobu.
„Ahmeda, ja sam.“
Ruka, ona na kojoj je i dalje vjenčana burma, sama za sebe, bez Ahmedove volje, u drhtaju otključava golema vrata.
Fotografija: Tumblr
