Odakle god bilježiti počnem, sve se bojim – nekog ću uvrijedit'. Kao da je moguće ne uvrijedit' nikog. Jer insan kad govori pravo kako jeste, valja mu udariti na onoga krivog, a kada šuti, ne govori ništa, onda će krivi na njegova pleća. Pa trpi ja l' sukob, ja l' da te se tlači. Eto takav je oduvijek bivao život i pred tim mi se valja čeličiti slovom. Ne ostaje mi onda, nego da kažem: vala dobro znadem šta o meni misliš. I ti takav, i onaj prije tebe. E vala znadem kad ti oči gledam kakva ti i zašto u njem' sija vatra. I sklanj'o sam se meščini otkako prohodah, i prvo mi je sjećanje podrum stare kuće u kojoj čučim dok zvižde granate. I tad sam se svik'o, pa zato i danas od svega bježim, vazda nešto čekam. Sklanj'o sam se oduvijek, vala više neću. Neću i ne treba, neg' valja mi kazat': tu sam đe sam, pod Božijim svodom, u ovoj Bosni za kojom mi babo i danas dan plače kao da je nije uspio da spasi iako jeste. Tu sam đe sam, đe ću sutra biti, zna Bož'ja volja i nijedan insan. Pa kada sam tu i kad sve to imam, ja odoh prvo pogledati lice koje povazdan od nečega bježi. U ogledalu, jedan u drugoga, da se dobro upremo i progovorimo koju.
Da mu kažem da mu nije zagarantovano ništa. Da je svijet zao iako nije. Da ničija ruka ničiju ne drži, sem možda majčina ruku svog evlada. Da se s kraja na kraj na svakoj strani neko sa nekim jutros otima za nešto. Da gine insan, nema gdje ne gine, a da se život jednako živi. Kao što se živio dok je mali dječak čučao u hrasničkom podrumu u strahu. Da mu kažem da je mahnit ko što niko nikad mahnit bio nije. Da mu kažem da je sve svoje od Boga dato razastr'o pred svijetom da u trku gazi, da se svaki dan iznova namješta pod čizmu i opet se čudi zašto mu ta čizma svaki put đonom nagazi na leđa. Da mu kažem da je stasao i da svijet ne zna ništa bolje od njega. Da nema hajra od same dobrote i nema ničeg lijepog u slabosti. Da je zalud svako mehko srce svijeta ako se ne umije braniti od ljudi. Da mu kažem da je dunjaluk kratak i prolazan, da je starica ako je išta, i da ovo vakta što mu je ostalo ne drži ni časak u svojoj ruci. Da je sve Božije, da će sve proći, da nema od njegove muškosti ništa ako je ne poturi da izdrži nešto. Da mu kažem da je vakat da ustane iz blata, da se otare i da se opere, da spomene Boga i da makar malo od ovog što je ostalo života proživi.
Ama sve se bojim – nekog ću uvrijedit', a kazao bih ja i kakav sam insan i kakav je narod što se zove mojim. Kazao bih ja i da smo zaboravili ono što nikad, nikad smjeli nismo. Kazao bih i da se pravimo mahniti, da to nazivamo dobrotom i čistoćom, a meščini da je samo kukavičluk, strah. Kazao bih da imamo sve u svome srcu, al' nas nešto stislo oko jabučice pa se vazda krijemo od ovog života ne bi li sačuvali dovoljno za sutra. Kazao bih ja i da imam zemlju a da se držim kao da je nemam. Da je volim k'o majku rođenu a da je odbacam k'o i ona mene. Kazao bih da svaki od nje nešto išće i da je kudi kad ne dobije ništa. Kazao bih da slabo okopavamo, a puno išćemo da nam pruži zemlja. Da se slabo kad mazluma i Boga sjetimo, a da nam vazda naša muka teška. Velim kazao bih, ali me strah, šta bi mog'o pomilit' tamo negdje neko, pa se brže bolje hvatam za jezik i gledam da ne kažem ni od čega ništa.
Znadem ja dobro kako bi trebalo da se voli zemlja, da se brani grad, danas kad je mir i kad je tišina. Znaju i mnogi, samo to ne čine jednako kao što ne činim ni ja. Jer svako od nas vazda prvo gleda drugog, pa prečinje od njeg' vjerujući njemu. I takvi smo u poslu, takvi u zijanu, takvi kad treba pripaziti sebe pa se đe ugurat', pa nešto sebi sredit'. Lahki na marki a lahki u utjehi jer je neko drugi neđe od nas gori. Znadem ja, velim, znaju i mnogi, samo su zanavijek mudriji od mene pa neće nikom ni slova da kažu. No šute i mjere ko kako čini, i prečinju gdje od koga šta mogu.
Odakle god bilježiti počnem, sve se bojim - nekog ću uvrijedit'. Pa se zaustavim i gledam na kalendar dok mi pred očima promiču slova. Danas, kad narod gine na sve strane svijeta i kad nam se ponovo probudio strah da bismo mogli čučnuti u podrum, pod zastavom ove naše rasklimane Bosne dočekujemo Dan nezavisnosti zemlje. I svašta o njoj mislimo, za svašta je krivimo, očekujemo od nje 'vako i onako. Kriva nam i neprava, u svemu nakaradna, a na sve nam strane od komšije strah. Pa i kad pričamo, i kad se mislimo, sve se okrećemo da ne sluša neko.
Ama kazao bih, nego me strah, da se ne ogriješim negdje o nekog. Kazao bih da smo mogli šta smo htjeli ali da nismo umjeli ništa. Kazao bih da i sad možemo mnogo, ali da ćemo slabo prihvatiti išta osim onog što nam je u ličnom interesu. Jer ovo malo bosanske nam sačuvane zemlje, ovo malo pod nebesima dunjalučke bašče i ovo malo života od Boga datog da se na njoj živi a ne neđe drugo, malo nam po malo izmiče kroz prste, jer nam se ne daje tako lahko život za nešto u šta ne vjerujemo svim svojim životom. I eto u tom stane sva naša Bosna. U strahu, u uvjerenju, da nam je jedino neki drugi svijet u stanju pružiti ruku povjerenja. I brinuti o nama, dati zasluženo, kao što ponudi djetetu majka. A nije meščini ništa od tog tako, no neću da kažem, jer ne znam ni ja kud' ću sa sobom i svojim životom kada se ovako silno plašim svega.
Fotograf: Amina Hodžić
