Dvadeset i devete aprilske noći, ustajem u bunilu preznojen na sehur. I spuštam desnu pa lijevu nogu na hladan tepih pod bosim nogama, I naslanjam se umoran laktima na koljena i dugo sebe osluškujem. Sjedeći tako na rubu kreveta, drhtavim rukama prolazim kroz kosu, pokušavam odvojiti stvarnosti od snova.

Slijepili su mi se uz kosu i tjeme, svrbe me i žuljaju, topli su i sitni k'o pustinjski pijesak, plaše me do ludila a u istom trenu otkrivaju slutnju nečeg bliskog.

Zvoni mi još uvijek šapat u ušima, usnio sam ženu. Sjedila je nijema uz moju postelju i gledala kako izmoren i nemiran spavam. Prolazila mi prstima kroz kosu i obrve, milovala me i tješila, govorila kako će sve biti u redu. A kad se počelo tijelo da trza i otima, kada me počela hvatati groznica i nekakav nemir potresati koske, ona mi je spustila ruku na obraz i najtišim glasom pjevala o nebu. I dugo sam tako drhtao u noći.

Nešto je kroz mene prolazilo, nešto me tuklo i napuštalo, sa nečim sam se hrvao u tmurnim dubinama onemoćalog bića, a jedini dodir sa stvarnosti svijeta bila je njena ruka na obrazu. Bila je moj svjetionik u noći, moja vodilja, jedini mogući put u bezdanu.

Osjećao sam kako mi bride tabani, kako me nešto ubada pod rebrima i kako se malo po malo pod kožu uvlači ustajala noć. A ona je jednako pjevala. Primaknula usne mom desnom uhu, stišala glas što je niže mogla i vodila me. Kroz svaku muku, kroz svaki porušen san, kroz svaku skupo plaćenu laž i svaki progutani čemer. Mislio sam, veliki Bože, ovako bi izgledao crni Džehennem kada u njemu ne bi bilo stihije ni vatre, a u tom bi Džehennemu ona njena ruka što leži mirno na mome obrazu bila moje jedino učinjeno dobro, ono jedno sitno nadanje za koje se hvatam, jedna ispravna stvar koju sam napravio.

I vodila me ta ruka kao fenjer mog djeda u Rakovici, kao prva naložena izbjeglička vatra moje majke u selu ispod Visočice - a ja sam se jednako tresao.

U trenutku kada je zazvonio alarm, kada se tijelo trgnulo iz gustine snova i zateklo se mokro pod bijelim plafonom, njenu sam ruku i dalje osjećao na obrazu koji je gorio toplinom. Onaj lijevi, na kojem u snu nije spustila ruku, bijaše hladan k’o bijeli zid. U školjci uha boje njenog glasa. U kostima tragovi minulog mraka.

Razgledam po sobi, pokušavam razabrati oblike i stvari a obraz mi jednako kao u snu bridi. I uspijem da nekako podignem tijelo i slabašno koračam do umivaonika. Pa saperem ruke, grlo i nosnice, pa umijem lice i ruke do lakata, i potarem kosu i nakvasim uši, i dlanom pređem preko bolnog vrata i saperem na koncu uzdrhtale noge. Na časak se smirim, na časak sve stišam. Izađem pod vedro aprilsko nebo i osluhnem gluhu ramazansku noć.

Nebo je rasparčano, rasuto na fragmente oblaka i vedrine, kao milost propušta bistru mjesečinu od koje u meni blijedi gusti mrak. Udahnem par puta, pustim da izađe što izaći mora i krenem desnom nogom na prizemlje kuće, na sehur kod brata, oca i majke. U školjci uha, dok brojim korake, mehak glas žene izgovara riječi iz svetog Kur'ana u moje ime. I u tom sam času nemjerljivo lahak jer znam otkud glas u mojoj noći. To negdje neko za mene dovi.