Gori moja svijest, gori moje pero, ja sam hadžija!

Kada se krene na hadždž, put pod nogama tvrdne, staješ čvrsto objema nogama na zemlju, ali duša sve više mekša i suze naviru na oči.

Prije osam stoljeća Šejhul-Ekber (Ibn Arebi) reče: namaz je išaret vida, post je išaret okusa, zekjat je išaret dodira, a hadždž je išaret sluha, te ti ja, Nedžad Ibrišimović - duhandžija, nanijetim da odem na hadždž, tako obavim peti islamski šart, a i da vidim šta ću čut.

Allahovom milošću darovanjem kralja Fahda bin Abdul-Aziza nas pet stotina Bošnjaka drugoga dana mjeseca zul-hidždžeta 1416. godine hidžretske, uđemo u avion i odemo u Saudijsku Arabiju.
Do te 1416. godine hidžretske, četrdeset i četiri mjeseca u Bosni se bio boj. Iako su lica Bošnjaka bila lijepa u boju, kada je boj prestao, ja više nisam vidio nijednog čovjeka i mislio sam da mi je Allah dž.š, oduzeo ili vid ili ljude.
Ali na putu za Mekku ugledam pet stotina Bošnjaka nurli-lica i zato što su bili muslimani kao i ja, stanem ih gledati s ljubavlju i radošću sasvim izbliza i bez ikakva snebivanja. Sigurno su na dobitku oni koji su cio život ljudska lica gledali tako.
Došavši u Mekku, ugledam još zaista mnogo ljudi koji su došli sa svih strana svijeta da obave hadždž pa mi se tako ispuni dova da makar neko vrijeme svuda oko mene budu muslimani.

Dvije stvari da kažem odmah, jednu o svom stanju prije nego što sam krenuo na hadždž i jednu o svom stanju kada sam se vratio sa hadždža.
Kada sam saznao čas i dan polaska na hadždž (deset sahata dvadesetoga aprila hiljadu devet stotina devedeset i šeste godine), sav sam pretrnuo, na trenutak sam bio duša bez tijela, a moje biće nijemo je rastvorilo svoje latice poput kakva golema cvijeta u spremnosti da izvrši jednu obavezu i primi jednu odliku muslimana - hadždž. Trebalo je od tada to stanje spremnosti za obavljanje hadždža, nakon duga nijjeta, održavati, pomno pazeći da nešto nepoželjno ni veličine truna, griješno, tuđe ili strano samome hadždžu, ne pane u raskriljenost srca. Obuzela me je jedna vrsta zanosa i pune spremnosti za sveti put i odlučnost da se zapretanim snagama u sebi, koje još nisam ni takao ni rabio, svijetla obraza i uzdignuta čela, ponesem sa svakom poteškoćom i neočekivanošću na putu za Mekku.
Ali sve se, hajrom hajirli, dobro okončalo.
Boraveći u Mekki i Medini prvi put u svom životu nisam žudio da se vratim kući, niti sam pomišljao na dan povratka.

A kada sam se vratio s hadždža, i nakon duga i naporna puta prepoznao svoju postelju, sačekao noć, legao da spavam, prvo i jedino što sam sanjao bio je - hadždž. I drugu noć sam legao da spavam i opet usnio hadž. I treću. I tako sedam noći zaredom. Legnem da spavam, sanjam hadždž, opet dođe vrijeme za počinak i ponovo sanjam hadždž. San ko san, niti ga mogu dozvati, niti ga mogu, kad nastupi, odagnati, ja nad njim nisam gospodar, ali sedam puta zaredom u mojim snovima se prepliću Kjaba, Arefat, Muzdelifa, Mina, obrisi Arabije i bijeli mramor Mesdžidul-Harama, mehak kao postećija, a da ni jedan jedini put svetost hadždža nije bila ničim nakinuta ili natrunjena. Moja duša je uistinu bila opečaćena hadždžom i ja sam sedam dana zaredom bio hadžija i u snu i na javi.
Sada tih sedam hadžijskih snova držim u svome pamćenju poput noćne niske crnih bisera, pa ma šta o tome rekao Sigmund Frojd.
Ali kako da opišem hadždž kada sam ja gledao samo svoje Bošnjake, nagledati ih se nisam mogao. Ja jesam u svojim šakama, kao malo vode na dlanu, donio Kjabu kući, ali sva je moja duša izrešetana licima mojih Bošnjaka sa kojima sam išao na hadždž. Ja sam, zapravo, hodočastio u Bosnu! Pet stotina ljudi iz Bosne i Hercegovine i među njima ja - duhandžija! To je bogatstvo moga hadždža. Ja sam morao otići u Mekku da bih našao Bosnu u tim ljudima!

Ta to su moji muslimani, ta to su moji Bošnjaci, ta to su moji zemljaci! Kako sam to ja do tada gledao ljude? Ta to su najbolji, ta to su najodabraniji, ti Bosanci, ti Hercegovci, ti ljudi, ti borci, ti junaci i očevi šehida iz Gradačca, iz Cazina, iz Bužima, iz Žepe, iz Goražda, iz svih krajeva Bosne... znam im damar, znam im riječ, znam im drhat duše u prsima. Nismo išli u boj, išli smo na hadždž; nismo išli u njivu kopat, išli smo na hadždž; nismo išli na sijelo, išli smo na hadždž; nismo išli na teferič, išli smo na hadždž; svako sa svojim nijjetom, svako sa svojom mukom, svako sa svojim dovama Uzvišenom i MIlosnom Allahu, dželle šanuhu, kojem smo se odazvali telbijom; Lebbejke Allahume lebbejk... Odazivam ti se, Allahu, odazivam! Odazivam Ti se. Nemaš sudruga. Odazivam Ti se! Zahvala, blagodat i vlast pripadaju samo Tebi. Ti nemaš sudruga.
I odmah, sprva puta su se pokazali dostojni svoga bošnjačkog imena.

Nakon hadždža ne samo da vidim ljude,
nego slušam muziku ljudskoga lica.

Sa nama Bošnjacima koji smo pošli na hadždž bilo je i desetak ljudi rođenih u raznim islamskim zemljama, ali koji su već kraće ili duže vrijeme u Bosni (neki i po desetak godina) i koji su se s Bosnom srodili i orodili. Hrvati puste da svi Bošnjaci prijeđu granicu Hrvatske, ali našoj arapskoj braći prepriječiše put. Tad Bošnjaci rekoše: Ako ne pustite njih, nemojte ni nas! Te ti tu, nakon više od pet sahata sabura, Hrvati popuste i sve nas puste, a Bošnjaci time časno potvrde svoj uhuvet, što moje pero s ponosom bilježi.
Sudar moga bića s Božijom Kućom, jer gromovit je to bio udar u srce mumina, prvi put vidjeti Kjabu, pustiti da ti pogled iz neposredne blizine, u neizmjernom blještavilu svjetala Mesdžidul-Harama, potone u njen tamni pokrov i kur'anske ajete na njemu izvezene zlatnim koncem, taj sudar, taj prvi susret s Kjabom i ti prvi koraci moga tavafa iziskriše i prosuše puno, od čega se možda može imenovati troje:

jednost i jednoća Božija,
da je u meni duša dječaka i
darežljiva jasnoća smisla što mi je jedna žarka dova
razbivši se Božijom Milošću o zidove Kjabe,
raznesena u paramparčad.

Onda su slijedili: drugi krug obilaska, treći, četvrti, peti, šesti, sedmi sa hiljadama muslimana i muslimanki svih rasa i naroda svijeta. Tavafio sam u grupi sa svojima glasno izgovarajući dove u zanosu aška, a svaka čista i mirisna bijela kamena ploča oko Bejtulaha na koju smo bosim nogama stali, činila nam se kao da je pendžer duša bosanskih šehida. To su bili i njihovi koraci.
Pošto smo klanjali sabah i izašli iz Haremi-šerifa, na nas se sručio Božiji rahmet u vidu obilne kiše, čemu se veoma začudimo i obradujemo.
Nakon nekoliko dana, sasvim prišavši Kjabi, pri jednom namazu izgovarajući: Allahume salli ala Muhammedin ve ala ali Muhammed, kema sallejte ala Ibrahime ve ala ali Ibrahim, inneke hamidun medžid... Kjaba i ja se srodimo sasvim, a duša mi se potrese tako jako, da su se u isti mah vidno potresli i oni koji su klanjali desno i lijevo u istome safu.
Ali najljepši namaz bio je jedan akšam-namaz koji sam klanjao u Medini Munnevveri, džamiji Muhammeda, alejhisselam, nakon obavljanja hadždža, skidanja ihrama i svih zabrana. Munare Muhammedove s.a.v.s., džamije u Medini, noću izgledaju kao da su isklesane i izrezbarene iz deset golemih stubova svjetla, a danju kad sunce užeže, to svjetlo munara naprosto pobijeli. Imao sam osjećanje da su me meleći spuštali na sedždu i dizali sa sedžde. Možda zato što sam bio tako blizu Revde el-Muttahhere, jedne od Allahovih džennetskih bašči. Zar je jedan bosanski hadžija - duhandžija uistinu hiljadu puta klanjao taj akšam?!
Pa ipak, najviše što sam ponio sa hadždža, čini mi se da je još jasnija svijest o neizmjernoj Allahovoj milosti koju sam osjetio u jednom trenu dok sam obavljao sa'j.
U golemoj, crnoj pustinji, pod vrelim suncem, potpuno sama Hadžera s tek rođenim djetetom koje leži na pijesku, ide i trči neprekidno tamo i ovamo, od stijene Safe do stijene Merve, jer ne zna šta da radi od sebe bez kapi vode. I kada pored djeteta voda najednom silno pokulja, Hadžera se prepadne i iz nje izbiju riječi: Zem-zem! Stani-stani! Da nije rekla zem-zem, danas bi to bila velika rijeka usred pustinje Arabijskog poluotoka. Došavši u Sarajevo, pođem Ferhadijom i ugledam neprekidno mnoštvo onih na čiju sam hrabrost i dostojanstvo tokom opsade Sarajeva sasma ponosan, ali na njihovim licima ne opazim ni traga svijesti o neizmjernoj snazi Allahove milosti i dobrote. Zaista je prošlo vrijeme da se na to ponovo navikavam.
Dotakao sam Kjabu i vidio je sa svih strana i ona će uvijek, kad god to budem poželio, biti tik ispred moga čela, a nakon hadždža, ne samo da gledam ljude bez snebivanja, nego sam sposoban slušati muziku ljudskih lica, muziku kojoj ne sudim ja, nego Allah, dželle šanuhu.
Pa ipak, da bi ovaj prozni zapis mog hadždža uistinu sasvim ponio klicu istine, za kraj navodim stihove perzijskog pjesnika Mula Džamija, kao da su moji:

*Srce u ruku uzmi (pripazi ga, budi pažljiv prema njemu)
jer to je Veliki Hadždž
Jedno srce bolje je od hiljadu Kjaba
Kjaba je zgrada Halila (tj. Ibrahima, a.s.)
Azerovog (sina)
a srce - to je mjesto
u koje Uzvišeni Dželil (Allah) gleda!

Nedžad Ibrišimović (20. oktobar 1940, Sarajevo - 15. septembar 2011, Sarajevo)

Fotografije: arhiv porodice Ibrišimović, Preporod.info