...

Prva stvar koju sam uradio kada sam otvorio oči: uzeo sam telefon, izvukao karticu i bacio je u WC šolju. Zatim sam spremio kafu. Blokirao sam sve račune na društvenim mrežama, isključio fiksni telefon iz utičnice i pisao. Pisao sam dobrih 17 sati. Jedine pauze su mi bile kupatilo, zvono dostave brze hrane na vratima i prosipanje prepune pepeljare. U neka sam doba zaspao, ujutro me probudilo lupanje na vratima i poznat piskutav glas koji me molio da otvorim. Preko ušiju sam stavio slušalice, pustio „The Day That Never Comes“ i ponovo počeo da rešetam tastaturu. Prošlo je pet dana. Šesti je dan moje djelo napokon bilo gotovo. Oko stotinu i šezdeset stranica čistog čemera svedenog u riječi. Isprintao sam ga i zaheftao na rubovima. Uspio sam, naravno, da ogrebem prst o metalnu spojnicu i ostavim krvave mrlje po papiru, ali bol skoro da nisam ni osjetio. Posljedica onog udarca vjerovatno.

Od tog dana je prošlo skoro šest godina. U međuvremenu sam se zaturio u dvoranu i počeo ozbiljnije da treniram boks, nabacio dovoljno kilograma da me je već bilo teško prepoznati, a kao posljednji korak kamuflaže, lice sam pokrio garavom bradom. Moja želja da postanem potpuno drugi čovjek je skoro pa dovedena do stvarnosti. Jedino što mi je ostalo iz tih dana koje sam htio da zaboravim bilo je pisanje i taj zauvijek prisutan osjećaj da me neko i dalje laže.

...

Bila je ljetna avgustovska noć prošle godine, kada je plavokosa studentica medicine u mom stanu prebirala kolekciju knjiga i ploča i zavirujući tamo iza knjiga poredanih na polici, našla zaheftan primjerak amaterskog romana sa krvavom mrljom na naslovnoj strani. Ja sam za kuhinjskim šankom, njoj okrenut leđima, spremao piće za koje sam imao vlastiti recept sa lomljenim kockama leda, cijeđenom limetom i tajnim sastojkom. Zatim sam pomislio da bi bila dobra ideja pustiti „A Thousand Kisses Deep“ Leonard Cohena, pa sam iskopao tu ploču i spustio je na gramofon. Na tu staru melodiju već tradicionalno moram zapaliti cigaretu, pa sam pružio par koraka do balkona, izašao vani kao da nema nikog u stanu i u miru zapalio.

Krajem oka sam već snimio da je izvukla jedinu stvar koju nije trebalo da dira ali sam je pustio. Od te večeri kada je napisana, niko je nije čitao jer je niko nije ni tražio. Možda je sudbina da je ona prva zavirila iza police i tamo našla moju najbolje čuvanu tajnu a možda je ipak samo slučajnost – kako god, pustio sam je da istražuje moj davno sahranjen svijet.

Nebo nad Sarajevom nikad nije bilo toliko vedro. Čitavo stado zvijezda se guralo nad mojim balkonom, u daljini promicala svjetla grada i zvuci saobraćaja a par koraka iza mene, jedva primijetan nalet vjetra svako bi malo zaljuljao bijelu zavjesu a sa njom i pramen kose koji je padao do loše uvezane knjige razastrte u njenom krilu. Vinlika se pucketavo vrtila a Leonardov promukli glas milovao stihove koji su mi sklapali oči i držali me u savršenstvu trenutka kojeg smo nas troje dijelili.

And sometimes when the night is slow, The wretched and the meek, We gather up our hearts and go, A Thousand Kisses Deep.

Pjesma se završila, gramofonska igla stigla do kraja brazde i povukla se u ćošak, a Leonard šapatom nestao u noć. Preko balkonskog praga me njena ruka povukla nazad u sobu i blag miris vanilije i njenih mladih godina mi se spustio na usne. Zvala se Iris, i nikada nije pomenula ni riječ od onog što je tu noć pročitala.

...

Prije mjesec-dva je kažu otišla u Njemačku i tamo radi kao doktorica. A jutros, i zato sam se i sjetio da ispričam ovu priču, na ulaznim vratima je stajao jedan od tipova iz DHLa i uručio mi tanak pravougaoni paket u kojem je bila posljednja ploča Leonard Cohena. Poklon od njene prve plate, kaže u pismu koje je stiglo uz ploču. Sutradan sam, uz dozu debele nostalgije, sa police izvukao knjigu sa krvavom mrljom na naslovnoj strani, strpao je u kovertu i poslao za Njemačku, a u pratećem pismu napisao tek par Leonardovih riječi:

And quiet is the thought of you, The file on you complete, Except what we forgot to do, A Thousand Kisses Deep.

Možda se jednom vrati u Sarajevo, plavokosa Iris.

Fotografija: The Pump House Theatre