Naša se ramazanska aprilska šetnja razvukla od Suadinog i Olginog mosta do na kraj Malte i ponovo nazad. Nije nam Bog zna kako smetala kiša što sve više miriše na omrzli snijeg, niti su se naše zapetljane misli osvrtale na oštar novembarski vjetar što tako zalutao u ramazanski april polako tjera u kosti hladnoću. Trpili smo, nešto se važno imalo da kaže.

A govorili smo o čemu smo stigli. Razabirali svoje zapetljane misli i jedan se drugom lahko povjeravali bez da smo išta zapravo rekli. Govorili u trećim licima, o ljudima i državama, o hipotetikama i maštarijama, ne rekavši nikad ništa o sebi. Jer postojao je među nama prećutni dogovor da sve velike razgovore vodimo sa strane, prenesenim govorom, kao da generalizujemo postojanje i život, kao da pričamo o nečemu što se ne dešava ali bi nekada nekako moglo. Pa je onda lakše i dati savjet i povjeriti se bez da si ranjiv pred kopljem. Imaš se iza čega sakriti, čime ograditi, imaš sigurnost, imaš i bliskost bez da si rizikovao da otkriješ išta.

Čudna je i nedokučiva ta muška navika da nikom ne priznaje tegobe i brige. Kao da smo se rođenjem u tijelu muškarca odrekli mogućnosti da nam treba pomoć. Kao da nemamo pravo na slabost, na teške emocije. Kao da čak i ako na njih imamo pravo, one nikad ne smiju izaći u svijet. Moraju ostati duboko u nama, kao ugalj, kao gust čemer kojeg valja od svakoga kriti. A ako kojim slučajem u našoj nepažnji makar na trenutak izvire vani, valja ih pokriti agresivnom i drskosti. Valja ih upakovati u testosteron i opet progutati kao gorak lijek, kao ponovo uhvaćenog bjegunca, vratiti ih u njihovu ćeliju u mraku i idućeg puta bolje paziti da se ne otmu kontroli u lošem trenutku. One su naša sramota, naš najmračniji sokak. One su devastirana zgrada na kraju ulice u koju se okupljaju samo poročnici pokazujući tamo svoja prava lica.

Malo je ljudi bilo na ulicama. Dani izolacije pomiješani s minusima, kišnim oblacima i najavama snijega, sklonili su u stanove i one najsmjelije, ostavivši tako na ledenom zraku samo one koji imaju potrebu i razlog. Nije nam teško padao ni post. Već smo se izgleda obvikli na ritam ramazana pa nam je bilo lahko koračati bez da se crijeva čuju iz stomaka. A bile su nam i misli mekane i lahke.

Jer post oplemeni čovjeka, otvori mu prozore negdje u nutrini. Pusti da izvana uđe bistar zrak u krajeve koji su inače pod debelim ključem. Post otvori prsa i utiša glas pa se svaka misao oblikuje blago pazeći na važnost i težinu riječi. Možda smo i zato ovog sivog dana prvi put za našeg muškog prijateljstva u jednom trenutku zatekli naš govor kako se odvaja od trećeg lica. Pa smo se usudili kazati stvari koje inače nikad dozvolili ne bi. Pa smo govorili o svojim kućama, svojim porodicama, o radnim mjestima i tihim strahovima koji nas koče kad otvaramo oči. Govorili smo o Bosni i pasošima, o vakcinama i granicama, govorili o tome da ne vidimo način kako bi se na ovim ulicama sutra moglo za ruku povesti dijete.

Nismo bili bezizlazni niti bezidejni. Nismo bili očajni niti smo paničili - život još nije postao toliko surov. Ali jesmo mogli vidjeti, i jedan i drugi, da nismo sami u takvom stanju. Da ima još neko ko gubi ideal. Da ima još neko ko ne vidi put. Postalo nam jasno da nije samo u nama taj osjećaj nečeg što puše za vrat. Da se pola Sarajeva osjeća tako. Razumjeli smo da svijet kuha nove lonce i da ni jedan scenarij ne izgleda dobro. Razumjeli i to da bismo išli ali da u nama više nema snage za sve još jednom, za sve ispočetka. A ni da svijet nije Bog zna kakvo mjesto i da nas svuda čeka isti kraj. Razumjeli da je previše toga na crti a da se ostankom ne dobija ništa.

Pa smo se zatekli kako istim okom ćutke gledamo Miljacku kao nešto što nas napušta, nešto što blijedi i odlazi tiho kao da je oduzeta samom Božijom rukom. Vidjeli stabla kako venu i ceste kako sijede i pucaju. Vidjeli kako auta jedno po jedno nestaju i kako poput glave koja lagano ćelavi, grad postaje sve više prazan i blijed. I dok je naša nijema svijest bezidejno plutala na obali rijeke, mogli smo čuti kako pored nas prolaze sve naše godine i kako ih u sutra odvozi na šinama voz koji nema način da promijeni put. I Sarajevo nam se po prvi put za sve naše godine učinilo gradom koji nije naš.

A onda smo osjetili kako nas je tiho pred vakat ikindije opkolilo vrijeme. Pa smo u tom času prvi put priznali da se naše mladosti do kosti plaše da predaju posljednje godine nemara i pređu u odraslost gdje sve ima cijenu. Jer morali smo odbaciti nedosanjane snove. Morali stati u redove sistema i skresati krila u zamjenu za obrok. Nemaš kad sanjati kad se bliži trideset. Bez mogućnosti da zaustave vrijeme što teče, naše su se mladosti umarale u prazno i trošile snagu stojeći u mjestu. Kao kad plivaš uzvodno uz rijeku.

„Ovaj grad ima naviku da to uradi čovjeku“, rekao mi je i gurnuo ruke u džepove. „Da mu uzme osjećaj smisla i svrhe. Da ga učini bezidejnim. Da ga obezvrijedi. Da ga satare dokazima da se samo prodajom sebe dolazi do mjesta gdje život nije muka. Ovaj grad je k'o šejtan, svaki te dan cicka i mami da prodaš sve što ima čistog u tebi. Ako nećeš, zaveže ti šamar. Ako nećeš, nešto ti ukrade. Ovaj grad će te udarati sve dok mu ne uzvratiš, a jednom kada uzvratiš prodao si dušu i ne možeš da oprostiš samom sebi slabost. Sve je meni odavno jasno, sve o životu što se živi ovdje. Jasna mi je sva ova šarada, sav ovaj rijaliti, sve mi je pred očima kristalno jasno. I da nije vjere i da nije posta, postao bih i ja isti takav čovjek. Da nije posta, danas bih pristao. Da odem ili da se prodam. Da postavim jednačinu sa jednom nepoznatom i računam ishod samo za sebe. Ali ne da mi u meni ovo malo vjere što mi moja majka metnula u ruke kada je u starosti puštala dušu. Ne mogu zbog nje, stid me pred majkom. A bih evo danas, Bogom ti se kunem.“

S druge strane Miljacke ikindijski vakat. Mujezin poziva vjernike na namaz. Pa smo ćutke krenuli i oborili glave. U sebi izgovarali neke sitne riječi i puštali da nas post čisti iznutra. Svako svoj teret teglio sa sobom i koračao najbolje što je tijelom mog'o. Pred džamijskim vratima izuli cipele, sa maskama i serdžadama otvorili vrata i našli svoje mjesto u krupnom džematu.

U časima molitve, zatvorili oči što smo jače mogli. Sa čelom na tepihu, govorili riječi. U našim praznim stomacima, zvonio eho svake čiste misli. Svega što je u nama nakupilo vrijeme. I u tom smo sitnom času pred Bogom zaboravili na nepravde svijeta. Zaboravili na one koji su preselili, u bijeli svijet il' bijeli Ahiret. Na one koji su ostali ovdje među nama, one što su prodani i one što nisu. Vidjeli jasno sebe pred sobom. Sve svoje greške i promašaje. Nepravde prema sebi i ostatku svijeta. Sva lica o koja smo se ogriješili i najkrupnije svoje lice među njima. One koje nismo voljeli najbolje što smo mogli. One od kojih smo otišli. One koje smo zaboljeli. I sve nam se skupilo i sve iz nas teklo.

I bili smo lahki i mekani, bili tihi i staloženi, kada smo sa Grbavice nijemo pošli kući. Nismo više koračali kao da čupamo promrzle noge iz živog blata. Na nama navučeni kaputi od posta pokrili su svaku ranjivost pred svijetom. Pa smo mogli jasnije da vidimo život. Pa smo prvo gledali u svoje ruke. I razišli se na tramvajskoj na Pofalićima i svako mirno krenuo svojim putem kući. Moj prijatelj išao prema Starom gradu a ja se uputio u moju mahalu, kod Složne braće, po svježe somune.

Fotografija: @sarajevski_marlboro