Kada je prvi put stao pred mene, učinio mi se kao čovjek kojem je sve u životu složeno i pripremljeno. Skoro pa sam mogao vidjeti lik njegovog oca i njegove majke, raspored stvari u njegovom stanu, bijela sobna vrata i nisku garnituru, savršen omjer rasporeda u kojem ništa nije viška i ničega ne fali. Zamislio sam da ima stariju sestru, možda doktoricu ili pravnicu, ženu od autoriteta koja konce svih stvari drži u svojim rukama i svako malo strogim i ozbiljnim savjetom pazi da brat ide pravim putem. Imao bi dobro osvijetljenu garažu, zatvorenu kapiju ispred lijepe kuće i smeđa protivprovalna vrata sa poštanskim sandučetom na bijeloj fasadi sa brojem kuće.

Tada kada je prvi put stao pred mene, ja nisam od njega očekivao bliskost prijateljstva. Moji su se unutarnji kompasi davno namjestili na stereotipe i ja sam svakog čovjeka u startu i preventivno cijenio po izgledu i šmeku u stomaku. Istina, još uvijek nisam bio zagazio toliko duboko da formiranu sliku upišem u zbilju i odbijam da promijenim mišljenje kad treba, ali jesam se po tome u početku vodio i znao se postaviti na sigurnu distancu svaki put kad bi mi neko čudno zamiriši.

On je bio jedan od tih ljudi. Bilo je u njemu nečeg uzdignutog, nečeg što je sa svjesno birane visine gledalo na nas što stojimo pred njim. Bio je deset godina mlađi od mene a govorio kao da je toliko stariji. Imao je odvažanost, bijeli sjaj u oku, imao sigurnost govora i glasa i nekakav potpuno neopterećen dah koji nije mnogo brinuo o nama koji smo ozbiljni stajali pred njim.

I što sam ga duže gledao, sve sam se više nad njim zamišljao. Kopkala me radoznalost. Želio sam da znam otkud ta svjetlost kojom zrače njegove oči i njegova kosa? Sa kojeg se vrela napaja njegova mladost? Kako to da me na nekoliko mjesta podsjeća na sitne mrvice ideala koje sam i ja jednom nosio u sebi a izgubio putem kojim sam birao da idem godinama kroz prljav dunjaluk? I da li se to možda čuje u stomaku da me nešto na ovom čovjeku žulja? Jer on je u tom svjetlu kojim lahko zrači bio moj podsjetnik na sve one stvari koje sam i ja jednom imao, istina u manjoj količini i mjeri, ali sam ih imao i želio ih zadržati, dok me nisu putevi kojima sam išao odveli daleko od takvoga stanja.

Ljudi koji nam ulaze u živote sa sobom nose nešto od naše sudbine. Bilo je za mene nečeg bliskog u toj pretpostavci i svako bih je se malo sjećao, kada bi me neko pomjerio iz ležišta, kada bi mi neko na nešto zamirisao ili učinio da se zamislim nad svojim stanjem. Za njim, kada je zakoračio preko izlaznih vrata, dugo je ostao tačno takav trag. Pa sam tog popodneva na putu kući razmišljao o tome kakav sam čovjek. Na koji način se oblačim u ličnost i kakav je moj dojam u očima drugih? Razmišljao sam o tome šta oni misle kad stanem pred njih i da li ima išta u mojim crtama zbog čega požele nečim biti bolji. Nisam mogao da pronađem takvu sliku sebe. Pa sam tu večer krenuo u grad tražeći društvo i tražeći razgovor. I još nekoliko idućih večeri i dana na isti način tražio po Sarajevu ljude, ne bih li u nekom mogao da vidim kako se pomjera neki dio svijesti zato što sam kazao ili uradio nešto.

I jedne subote, lutajući tako kroz sarajevsku čaršiju, u bašti jednog meni stranog a poznatog kafića, sa prijateljem što mi također biješe poznat, sjedio je insan od neki dan. Vidio me kako koračam iz daljine pa je hitro ustao sa svoga mjesta i pružio ruku da nazove selam. Imao je iskren izraz na licu, potpuno spreman i otvoren, kao trgovac koji ponosno nudi nešto svoje robe. Pitao me kako sam i ima li šta novo po pitanju posla u mojoj firmi.

Od našeg posljednjeg susreta, kada je došao na razgovor za radno mjesto u firmi u kojoj sam radio već godinu dana, nije se promijenilo mnogo. Ja sam i dalje jednako bauljao Sarajevom tražeći način da pređem preko nekih svojih zala, da sebi oprostim, da prihvatim neispunjenosti koje sam teglio i koje su teglile mene, ja i dalje nisam uspjevao da vidim da imam pred sobom od Boga išaret šta mi je potrebno i gdje toliko griješim. Božijom voljom, krojem sudbine, koju sedmicu poslije smo izabrali njega za radno mjesto u našoj firmi. I nije trebalo mnogo da prepoznam išaret. Da nađem u njemu to prijateljstvo koje je trebalo da me nečemu uči.

Razgovarajući na kahvama kroz godine što slijede, ja sam u njemu pronašao izvor onog svjetla i sve mi je za života postalo jasno. To je sve vrijeme iz njega sijala iskrena vjera u velikog Boga. Ista ona vjera koju sam na putevima prije našeg susreta zagubio. Ista ona vjera u istim onim sarajevskim džamijama od koje sam ja pobjegao, od koje sam se skrivao i pred kojom sam se stidio, ista takva samo iskrena i potpuna, sama radi sebe, u Božije ime, bez skrivenih namjera i bez planova, bez svjetla reflektora i bez galeme. Skrovita i tiha kao stidljiva žena, sklonjena u insanu, veličana i građena u noćnim namazima i čuvana u tišinama sa sobom samim, u niskama tespiha i šapatima sabahskog vakta čišćena i dovedena do najljepše forme.

I vrijeme je činilo svoje a njegove su me riječi malo po malo vraćale. Mililo mi se razmišljati o vaktu sabaha, o harfu Kur'ana, o glasu hafiza u mome džematu u kojem dugo ne pomaljam lice. I još sam gledao u jednakoj mjeri, onoliko koliko sam mogao i znao, da i ja njemu poturim rame, da može kad treba da osloni misli, da može da iskoristi moje iskustvo i moje greške i moje pute, jer imao je i on o čemu da kroji besane noći i uzigralu mladost.

I razmišljao sam tako zatačkan, godinu dana kasnije, sjedeći sređen i namirisan na mjestu vozača automobila što treba da krene ka njegovoj kući, kako su čudni zemaljski puti i kako je malo potrebno čovjeku. Moj sitan i nijem povratak vjeri, moje tiho prihvatanje svakog moga mraka i moji jedva primijetni novi počeci, morali su se bar malo vezati i nazvati njegovim imenom i prezimenom.

Stigavši u dvorište njegove kuće, koja nije bila Bog zna kako drugačije od one koju sam zamislio onog prvog dana kada je stao pred mene i pružio mi ruku, i vidjevši njegovog oca i njegovu majku, koji nisu bili mnogo drugačiji od ljudi koje sam skrojio u svojim prvim pomislima koje su se desile od sebe same, i čuvši spomen njegove starije sestre, o kojoj se govorilo sa uvažavanjem i ljepotom kakva se rijetko gdje viđa, ja sam shvatio da sam u njemu na prvi korak vidio i prepoznao dio svojeg puta. Razumio sam da mi je taj insan trebao, da je u njegovim džepovima i njegovom naramku bilo moje razumijevanje sebe, moj povratak sebi, sav onaj prah i sva ona ljepota koju sam ono jednom u Sarajevu zagubio tražeći neuko neke druge pute. A kada je sjeo na mjesto suvozača i u strahu protrljao znojave ruke, pa me pogledao kao da je nešto očekivao od mene, ja sam preko prsa povezao pojas i krenuo niz mahalu po njegovu mladu.

Bili smo daleki a nikada bliži. Bili smo prijatelji a još dijelom stranci. I ja sam njega poznavao a on mene nije. On je bio sve ono što sve vrijeme jeste, ja sam sve svoje i od sebe sakrivao, kamoli od njega, boljeg od mene. Ali jesam bilježio i jesam pamtio. I htio da se i mojim sedepom i djelom nešto na njegovom putu uljepša. Pa sam se radovao i u sebi izgovarao riječi Kur'ana koje dugo nisam. Pa sam sebi obećao nekoliko stvari i zarekao se da ću jednom i ja ovako. Pa sam se spustio niz Sarajevo i slijedeći svatove lupao sirenu, a još sam u sebi govorio slova molitve koja je odnekud tekla kao da sam je naučio nekada davno iz neke knjige pisane meni i nikome drugom na cijelom svijetu.

Jer sve je u čovjeku već postavljeno. Kao sofra za koju samo treba sjesti i uzeti šta je pisano njegove nafake. Niti se šta moglo pronaći vani, niti se šta moglo unijeti unutra. To mu je šta je, tačno toliko, i ni mrvu više do posljednjeg daha.

Prošlo je od tada vremena i dana. Njegova se hanuma već privikla na ljepote života u njegovoj kući, a ja sam se od tada malo ispravio i našao nešto sitne ljepote u još uvijek čistim dijelovima mene. I trijebim se i tabirim svaki dan po malo i svaki dan nalazim neku novu radost.

I još uvijek nisam našao recepte za sabur kojeg katkad viđam na njegovom licu, niti sam ičim nalik na njega kojem se i danas u mnogome divim, ali sada sebe drugačije gledam i lakše mi je biti sa sobom iskren. I ljepše meščini i mislim i volim. I manje se plašim iako nisam hrabar. I nisam još uvijek oprostio sebi sve što bih morao i sve što mi treba, ali lakše prelazim preko svoga jučer i radije i više gledam u sutra. I češće me vide džematlijska lica i svaki se dan još po malo vratim. I često spomenem, kad o tome mislim, za sebe sam, u vlastita njedra, kako bih volio da jednog dana na isti način k'o što jednom bješe, i on sređen dođe pred moja vrata i svojim kolima mene povuče pred jednu kuću u jednu mahalu gdje bi me čekala moja nafaka.

Fotograf: Bakir Lojo

https://www.facebook.com/bakirlojophotography/?ref=page_internal