Ne mogu a da se ne sjetim mladosti dječaštva. Te početne naivnosti blistavog oka u koju sam rastući u naramku majke upoznao prve mektebske klupe. I u istoj rečenici ne mogu a da ne kažem koliko mi često nedostaje vrijeme kada sam se time čuvao od svijeta.

Na momente se sjetim i prvih simpatija, i redova za somun u mahalskoj pekari pred kojom gledam da dođem u vakat kad dolazi djevojčica iz druge ulice. I prolazim ponovo uzbrdo kući i ponovo osjetim bol u stomaku i jednako čujem ezan s munare koji započinje prije nego sam kući donio somune i sjeo za sofru.

Ima nečeg čistog u dnevničkom zapisu što vraća čovjeka u ranu mladost koju u trenutku ponovo proživi. I ima nečeg čemu još uvijek ne znam do kraja da odredim razlog. Ne znam da li je to zbog ovih godina u kojima počinjem da nazirem život, ili je do raskrsnice na kojoj sam stajao nekoliko puta na isti način, ali sam zastajao na nekoliko mjesta i svaki put osjećao kajanje i žal.

Valjalo bi kroz život ostajati čist. Ne tražiti stvari, ne juriti ništa, već gledati da se usput sačuva što više. Učinilo mi se da sam bio najbogatiji onda kada sam najmanje znao o sebi. I da sam sa svakim novim iskustvom dio sebe bezuslovno ostavljao tamo.

A ima ljudi što čitav život provedu čuvajući okrilje islama. I ima onih koji zakorače bez njegovog štita na dunjalučku kišu. Neki od onih što krenu u skitnju na putima svijeta ne pronađu ništa i negdje usput ih zaustavi nešto pa požele da se vrate gdje su bili. I to je taj osjećaj kojeg sam sretao zastajući na pojedinim stranicama knjige. Da bi se negdje nekada neko mogao poželjeti vratiti islamu vidjevši koliko je lahka čistoća kojom se bilježe boje ramazana.

Prije koju sam godinu meščini pročitao da je Ibrišimović povratak islamu vezao u sjedenje pred vratima džamije u koju dugo nije mogao da uđe. Pa je zato nijem sjedio ispred i čekao da u njemu sazrije poziv. I tri se puta meščini vraćao islamu, i tek treći put uspio da ostane s njim.

Razmišljam o tome svaki put kad uhvatim za džamijska vrata i svaki put kad me život udalji od njih. Razmišljao sam o tome i onih godina kad mi je malo šta od mladosti bivalo strano, a razmišljam i sada kada sam čovjek koji se svaki dan u nečemu dijeli.

Na putu sazrijevanja, svaka godina otkrije bar po jednu tajnu i sa svakom nostalgija još malo naraste. Ono što je stidljivo i naivno u meni, sada mi se čini k'o jedina vrijednost. Sve drugo je laž kojom me vrijeme malo po malo povlači za nos i malo po malo nekad čisti papir ispisuje slovima poznavanja života. I saznajem tek kada postajem čvrst da nema ničeg svetog u čvrstoći i da je priroda ljudske radoznalosti početak i kraj našeg otuđenja.


Izvor fotografije: Semir Krnjić