Uspeo se hafiz na munaru Begove džamije i sa nje u suzama zaučio ezan. U crnoj daljini jedino tišina raširila ruke, a grad pred njim stajao usnio i pust. Hafizove oči uprle dušu u mjesto gdje nebesa sa zemljom sastavljaju put. Jedna mu ruka stala na sljepočnici, drugu objesnio nemirnu niz umorno tijelo. I razliježe se iz njega lijepi ezan Sarajevom, spušta se k'o dobra vijest Ferhadijom i Titovom, odjekuje i doziva Logavinom i Dalmatinskom, teče sa Makom kraj mosta obalom i cestu po cestu obasipa grad, a svako se svjetlo u kućama pali. I kada je u svaku sobu unišao nur, ezan se kao iz dimnjaka poštene kuće izvio nebesima, a sa njim u svodove nestao i hafiz – u pustom Sarajevu, stojim kao ukopan ispod sahat kule i gledam u kazaljke što neće da maknu.

Iz daljine, u mraku, doziva me glas nepoznate žene. Žene koja od nekoga bježi, žene koja je oduvijek sama, žene koja se nečega na dunjaluku plaši. I čuo sam taj glas toliko puta u snovima, na toliko različitih mjesta, jasno kao što čujem i ovaj put. Jednom me pitao za majku na putu kroz Kairo, jednom me opominjao kada sam napuštao sebe, jednom me tješio kad drugi niko nije. A sada me doziva, tražeći spas. Nije glas majke, a sestru mi Gospodar podario nije. Nije glas kojemu mogu da dodijelim lice, niti je na javi govorio sa mnom. To je glas iz mene samog, moj sveti išaret, otkrivena tajna i slutnja o sutra. To me neko doziva iz onog što slijedi - zato stoje kazaljke ne velikom satu.

...

Hafiza više nema na munari. Otišao odakle je i došao - u nur i tišinu. I dok se gram po gram svjetlosti podiže nad grad, dok tihi sabah prerasta u vedar proljetni dan, a noć sa sobom sebična odnosi tišinu, na Begovu munaru izlazi žena i podiže ruke nešto da uči. I kako otvori usta tako zanijemi nebo, tako i vjetar zanijemi, a grad mirno osvanu iz mrkle noći ljudima na cestu da izmami noge. Eno, neko se tromo spušta niz bijele Kovače. Eno na Vratniku djeca iznose iz avlije loptu, eno na memli strani Osman dedo sa štapom izlazi na vrata i s bismillom kreće da preuzme hljeb. Eno na Čaršiji prhnu hiljadu golubova i svaki nadleti i Sebilj i katedralu i džamiju Begovu, i svaku kuću u kojoj se pošten insan budi, i svaku bašču u kojoj poštena hrana niče iz zemlje. I sunce se pomoli iza Trebevića, i poče smijeh, i počeše lijepe riječi i zagrljaji, i pohrli sav svijet na ulice nekog svog da na njima traži. Susreću se majke sa svojom djecom, susreću se s njima i očevi i braća, ašik se ljubavnici slijede kroz mahale pa se dugo gledaju jednom kad se nađu - i sve ptice jutros lete u paru, i ni jedan oblak nebesima ne jezdi – jedino ja stojim sam ispod sahat kule i gledam u ženu na svetoj munari.

...

Nevidljivom se rukom vjetra bijel šal razigrava pušten oko vrata, a sa njim plovi niz leđa pozlaćena kosa, pa me tako skamenjenog vraća u djetinjstvo. Podsjeća me na travke osušenog sijena što ih vjetar nosi sa debelog plasta kojeg vješto plasti moj rahmetli dedo. Vidim ga kako podvezuje crvene cigle i kako se poljeva vodom po obrazima, pa Fata hanumu doziva i s kezom maše prema nama djeci. Nešto mi govori, ali vjetar ne dopušta da razaznam riječi.

...

Grad kao mutna Miljacka nadolazi i buja. Odjednom su sve ulice pune, odjednom mu svako nekuda ide - u šarenim radnjama biraju se mirisi, u Bezistanu kupuju tespisi i lančići, u Divanu srče kahva i jedu lokumi. Deset se mačaka mota oko Imareta a stotine ljudi penje uz tabiju pa zagrljeno gleda niz pretrpan grad. I procvjeta s njenim glasom i ljiljan i ljubičica, zapljusnu i sunce i debeli vjetar, zagrmi i ezan i zvono i radosna pjesma, i sve se otvori u istome času. Na Jezeru zaplakaše tek rođena djeca, zahučaše iz bistra vrela Miljacka i Bosna, zaplamsa vječna vatra i zatutnja tramvaj k'o dragi gost niz klimavu prugu. Ulicu pretrča nasmijano ciganče sa harmonikom u naramku a ja stojim sam ispod sahat kule i gledam ženu na bijeloj munari.

Odakle si došla? I zašto meni? Zašto te jedini ja uspjevan da vidim, zašto se ničija glava ne okreće i divi pojavi tebe..

Jato sarajevskih golubova prelijeće harem, pa se spušta i nestaje oko Sebilja. Već je tiho počeo da promiče dan. Već je vrijeme akšama i sunce je uveliko meni iza leđa. Kada se iskralo sa druge strane? A ljudi još uvijek ne prestaju da teku. I svi su u parovima. Svako nekoga vodi za ruku, svako zna kuda i zbog čega ide. Jedino ja stojim ispod sahat kule i gledam ženu što doziva noć.

Ko si ti, kako se zoveš? Od čega je nastalo ovo priviđenje, ko ti je dao lice i ruke i neviđene oči? Šta želiš od mene? Jesi li došla da me uzmeš ili da me nađeš?

...

Prvi se mrak spušta na Sarajevo. Zagrmili akšamski ezani do kraja Stambola i nazad jure šeher Sarajevu. Nadvilo se nad nama nebo hafizova grada a ja mu kao u bunilu čujem sitne riječi – „šteta je gubiti vrijeme.“ A koliko sam ga samo izgubio.. Koliko sam ga tek prosuo na ovim pločnicima, koliko neznanju bacio, koliko krivih koraka napravio, koliko pogrešnih riječi govorio i teških sukoba zadjenuo, koliko kafana posjetio, koliko suza prolio, koliko prećutane boli i ukora samome sebi na ranu privio.. i nije li otud onda ova samoća? Nagrada za licemjerje? Da li je kazna ili samo opomena? Poraz ili promjena? Konačan kraj ili novo rađenje?

Nižu mi se riječi i osude, nižu žaljenja i sitne utjehe. Moj put je vijugao i skretao kad je kuda mogao, a jedino čisto na njemu bijaše moj nijet. I sve što sam sa sobom ponio, u noćima sam prebirao i žalio, pa bih svoje krivice sanjao i sam sebe do besvijesti mučio – zatim se budio i dugo do jutra dumao šta sam drugačije mogao. U takvom bi me stanju nalazio sabah, i još bih jedan sivi dan bez velikih nadanja počinjao i jednako ga tako puštao i ispraćao.

...

Uveliko je akšamski vakat u živom Sarajevu. Pred Ferhadija džamijom moj Tarik kvasi poštene noge i naziva džamijskom mujezinu selam. Negdje na Pofalićima moja mati prinosi peškir obrazima a moj brat me traži u gustome mraku. Grad se puni, ljudi silaze sa brda i svih krajeva svijeta. Nadlijeću nas avioni, pristaju autobusi i vozovi. Izlaze sveti osmijesi, svi u parovima, i svi niz čaršiju na počasni krug. Jedino ja stojim sam ispod sahat kule i gledam ženu na svetoj munari.

A kada je napokon okrenula glavu, kada je s kamenog zdanja spustila pogled i svezala ga bistro za moje oči, jasna mi se misao rodila u duši:

Zvat će se Medina - kao moja majka. Rodit će se u avgustovsko jutro i imat će okruglo nasmijano lice. Rodit će se u Sarajevu i u njemu će prvi put tabanom dodirnuti travu. Imat će oči boje majčinog poštenja i sa njim će rasti, i cvjetat će, i njene će oči sačuvati nur. Mašta će joj raširiti golema krila, a nas dvoje ćemo rukama napraviti vjetar. I poletit će gorda iznad ovog grada, i nadletit će Begovu džamiju i harem, česmu i katedralu, mostove, škole i umornu Miljacku. Preko brda će krilima dodirnuti čempres i vinuti se slobodna u mutnu daljinu, i svijet će obletiti, i na svakom ćošku ostaviti trag. I naći će ljubav, i naći će Boga - i njeno će postojanje biti moje jedino dobro za ovog života.

Kada se vrati, kada za ruku dovede unuče i svijest o tome šta je dunjaluk i koliko je na njemu prolazan život, ja ću već biti oronuli starac kojem polako ističe vakat. Zateći će me sa glavom u tvome krilu. Tvoja će ruka biti u mojoj i gledat ćeš me kako si gledala nebo sa munarije džamije Gazi Husrev-bega. Kad ispustim dušu, oko vrata ćeš svezati snježno bijeli šal i izaći na balkon kuće nad gradom, a ona će uplakana izaći sa tobom. I stajat ćete ponosne i lijepe nad Sarajevom. Gledat ćete njegova brda i usjeke, gledat ćete krovove, crkve i munare. Gledat ćete kako se u kućama pale večernja svjetla i kako se razigran glas čuje u daljini. I nasmijat ćete se, i podići ruke, i dovu uputiti velikom Bogu. A ja ću, ako bude sreće, potražiti hafiza, nešto da ga pitam.

Fotogafija: Ferid Palavra