San i stvarnost

Pričala mi, velim, onomad komšinica uz kahvu razgovorušu. Bila je Ajiša jedna, tu iz naše mahale. Ma nedavno je to bilo. Haman, vrijednom je i radnom djevojkom opisa ova moja komšinica. Kaže iz gimnazije ta Ajiša pošla putem daleke Turske, u lijepi Stambol na studije. A izobličila lice ka' da mi nešto golemo pripovijeda, a ja je gledam i mislim se, ženo, pa šta je tu čudno, učila djevojka i učiti pošla. A veli komšinica, malo tiše, skoro pa šapatom kako je Ajiša od nečeg' tad pobjeći htjela. Dugi je niz godina isti san svake noći snila: mladića bijela lica i crne kose kako joj se u snu milo smješka. Kaže, toliko je puta taj isti san usnila da mu je, mladiću tom, svaku crtu lica u pamćenje svoje urezala. A nekad bi namjerno prilegla i oči sklopila ne bi li ga iza sklopljenih trepavica ponovo u snu ugledala. Strahovi je uhvatili kako je vrijeme prolazilo, te mislila kako pamet gubi i krenula da bježi od sebe i od sna, tvrdeći u sebi sama da će san da iščezne.

Nastanila se u dalekoj Turskoj i pune dvije godine se domovini svojoj nije vraćala, a san se jednako onako ponavljao, mladić joj se onaj u snu milo smješkao.

Gledam komšinicu ispitivački i osjećam vrelinu svakog gutljaja kahve kako mi se niz grlo sliva, ona mi se 'pak kune svim živim i mrtvim kako mi istinu živu zbori. Rekoh, dobro, ne kuni se, vjerujem ti, te se ona malo smiri i nastavi mi priču.

Veli, s druge strane priče, ovdje na našoj zemlji, al' u drugom kraju grada, živio Ahmed. A ti za njeg' ne znaš, a znala bi da ti je u svijet provirit, neg' samo u te knjige gledaš. A ja se pitam šta je dalje s Ajišom bilo, što li kakvog Ahmeda uopšte spominje.

Kad ona opet ono izobliči lice i stiša glas pa mi veli, a Ahmed je taj dugi niz godina u snu djevojku jednu viđao. Vidio je tako često da mu se u pamćenje svaka crta lika njezina urezala. A nikome o tim čudnim snovima zborio nije.

Helem, nakon te dvije godine studija došla Ajiša da obiđe staricu majku i da je želja mine za braćom. Kad jedan joj brat kraj uha šaputao da je želi upoznat s jednim momkom, pa riječi hvale uz ime tog momka izgovarao. Nedugo zatim, uz Ajišino odobrenje, došao taj dobar momak s njenim bratom. Te kako joj brat momka predstavio izgovorivši da se zove Ahmed, tako oni dvoje jedno drugo sramežljivo pogledali, u očima im jutarnja rosa zadrhtala i blijesnula svjetlost, k'o prvi zraci jutarnjeg sunca. Gledali se dugo, Ahmed i Ajiša, jedno na drugom vidjeli isti lik što već godinama u snu vide, pa plakali i jecali pod utiskom radosti i nekih novih osjećaja. A ostali prisutni stajali kraj njih zbunjeni i izgubljeni.

Komšinica kahvu srče i zadovoljno se smješka, a meni se koža cijelom površinom naježila. Pa veli, a, imade li kad ovakvih hikaja u te tvoje knjige.

Fotografija: @fatmadncglu