ZLATNI DAN
Kad sve moje brige se
U sumrak kasni slegnu
I kad noćna tmina zlatni dan uguši
I kad se sa brda oko Sarajeva
Sunce iza horizonta sruši
Pustim tišinu
Da umjesto mene zbori
Sve riječi nježne koje usne ćute,
Srce tad nemuštim jezikom
O tebi progovori
I opet mi misli sve o tebi slute.
Onda se prepustim uspavankama
Što ih zlatnom danu pjevuši Svemir
Prepoznam tebe u ponekoj strofi
U smiraju dana moj najveći si nemir.
Čežnjom te zovem, ime ne spominjem
i ko zna zašto drhtim od tvoje blizine
uzalud samu sebe opominjem
da možda nismo rođeni za iste visine.
Ja, sanjar što čelom zapinje za oblake
i nogama rijetko na zemlji stoji
Previše romantična, previše brižna
Ti, olovni vojnik što života se ne boji
tvrđava hladna i meni nedostižna.
Čovjek iz snova, a satkan od stvarnosti
Obasjan posljednjim sunčevim zrakom
Ismijavaš moja maštanja i iluzije
Po horizontalama svoje realnosti
Ti, svetionik nad ko zna čijim mrakom.
I otkud onda u mome smiraju,
u stihu, pjesmi i ponekoj kapi kiše
kad nikad nismo jedno kraj drugog zastali,
a sretali smo se i previše.
Hiljadu je pitanja, a nijedan odgovor
i ne znam više zašto, i ne znam kako
tražim neki dobar izgovor
da progutam ono što nikad neću moći da izustim
udahnem duboko, nostalgično i lako
a onda te niz vjetar pustim.
I ponovo sama
Sa oduševljenjem djeteta
Ispraćam na počinak još jedan zlatni dan
Pred mojim očima puklo Sarajevo
U prizor nestvaran k'o najljepši san.
NASRED TRAMVAJSKIH ŠINA
Često u noćima dugim, tamnim
Misli me vraćaju u jednu noć
Ja krpim srce obećanjima davnim
A cijepa ga neizvjesnost onoga što tek će doć'.
Odlutam tamo gdje duša moja
Stražu čuva u jednom dalekom gradu
I brani jednu ljubav različitih boja
od podjela što bi da je kradu.
Jasno vidim predio znani
Trg i slastičarnu pored katedrale
Ulicama se kreću nekakvi ljudi strani,
Lica im ulične svjetiljke obasjale.
Tu na Trgu ispred katedrale
Raširene me čekaju ruke dječaka,
Gazim u prostirku utkane pahulje male
Prosute s neba iz sepeta od oblaka.
Uslijedi zagrljaj jak, jači od svega
Kao da zadnji uzdah otima iz grudi,
I cijeli je svemir stao u njega
sve zvijezde, Zemlja i svi njeni ljudi.
U naletu sreće ostajem bez daha,
Stojimo nasred tramvajskih šina
U nama čežnja, strah i ljubav jača od straha,
Svuda okolo magična bjelina.
Zaklela bih se da vječnost stane u taj trenutak nježni
Koji ruši sve zidove, razlike i obriše granice.
A onda rastanak! Rastanak neizbježni...
Nasred jedne tramvajske stanice.
Sebi nas odvlače zemlje obećane
A nazad vraćaju susreti u neizvjesnost okovani.
U srca pakujemo što u kofer ne može da stane
I odlazimo, svako svojoj strani.
Putevi nam obasjani nebeskim sjajem
navikli smo na daljine i živimo s njima
sve se ljubavi završavaju krajem
naša poljupcem nasred tramvajskih šina.
